de - en - js - bzw. Südslawisch
ÜBER DEN NATIONALISMUS - NACIONALIZMUS PARANOIA
Deutsche und Englische Versionen sind in Arbeit
---js / južnoslavenski / südslawisch
DANILO KIŠ - PO-ETIKA
NACIONALIZAM
PARANOJA iz portala: http://www.kolektiv.me -Izdvajamo
citate čuvenog pjesnika Danila Kiša iz njegovog djela "Po-etika".
Odnose se na nacionalizam po kojem smo mi, balkanski narodi, poznati.
"Nacionalizam
je
negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja." Ovako o najraširenijoj balkanskoj bolesti - bolesti koja je krvlju i suzama natopila zemlju seljaka na brdovitom Balkanu - piše Danilo Kiš, jedan od najvećih i najcjenjenijih slavenskih pisaca. U ogledu "O nacionalizmu", kojeg vrijedi svako malo pročitati, Kiš preispituje razloge zbog kojih je privrženost nacionalizmu tako privlačan i lako prihvatljiv na ovim, ali i širim prostorima i zaključuje da su nacionalisti po definiciji ignoranti, ljudi bez znanja, navikli na ne razmišljanje i linije manjeg otpora.
"Nacionalizam
je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna
paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad
svega posledica gubljenja individualne svesti; te prema tome, kolektivna
paranoja i nije ništa drugo od zbir individualnih paranoja doveden do
paroksizma. Ako pojedinac, u okviru društvenog projekta, nije u stanju da se
"izrazi", ili zato što mu taj društveni projekt ne ide na
ruku, ne stimuliše ga kao individuu, ili ga sprečava kao
individuu, što će reći ne daje mu da dođe do svog entiteta, on je primoran da
svoj entitet traži izvan identiteta i izvan tzv. društvene strukture. Tako on
postaje pripadnik jedne slobodnozidarske skupine koja postavlja sebi, bar na
izgled, za zadatak i cilj probleme epohalne važnosti: opstanak i prestiž
nacije, ili nacija, očuvanje tradicije i nacionalnih svetinja, folklornih,
filozofskih, etičkih, književnih itd.
Sa teretom
takve, tajne, polujavne ili javne misije, N. N. postaje čovek akcije, narodni
tribun, privid individuuma. Kad smo ga već sveli na tu meru, na njegovu pravu
meru, pošto smo ga izdvojili iz krda, i skinuli ga sa slobodnozidarske lože,
u koju se on sam smestio, ili gde su ga drugi smestili, imamo pred sobom
individuum bez individualnosti, nacionalistu, rođaka Žila. To je onaj Sartrov
Žil, koji je porodična i društvena nula, čija je jedina osobina da ume da
prebledi na pomenu jedne jedine teme: Engleza. To bledilo, to drhtanje, ta
njegova "tajna" da ume da prebledi na pomen Engleza, to je jedino
njegovo društveno biće i to ga čini značajnim, postojećim: nemojte pred njim
pominjati engleski čaj, jer će vam svi za stolom početi namigivati, davaće
vam znake rukama i nogama, jer Žil je osetljiv na Engleze, zaboga, pa to svi
znaju, Žil mrzi Engleze (a voli svoje, Francuze), jednom rečju, Žil je
ličnost, on postaje ličnost zahvaljujući engleskom čaju. Ovaj i ovakav
portret, primenljiv na sve nacionaliste, može se slobodno, a po ovoj šemi,
razviti do kraja: nacionalista je, po pravilu, kao društveno biće, i kao
pojedinac, podjednako ništavan. Izvan ovog opredeljenja, on je nula. On je
zapostavio porodicu, posao (uglavnom činovnički), literaturu (ako je pisac), društvene
funkcije, jer su one suviše sitne u odnosu na njegov mesijanizam. Treba li
reći da je on, po opredeljenju, asketa, potencijalni borac, koji čeka svoj
čas.
Nacionalizam
je, da parafraziram Sartrov stav o antisemitizmu, potpun i slobodan izbor,
globalan stav koji čovek prihvata ne samo prema drugim nacijama, nego i prema
čoveku uopšte, prema istoriji i društvu, to je istovremeno strast i
koncepcija sveta.
Nacionalista je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrednosti, svoje, što će reći nacionalne, što će reći vrednosti nacije kojoj pripada, etičke i političke, a za ostale se ne interesuje, ne interesuju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni proveravati. Nacionalista u drugima vidi isključivo sebe - nacionaliste. Pozicija, rekosmo li, komotna. Strah i zavist. Opredeljenje, angažovanje, koje ne iziskuje truda. Ne samo pakao to su drugi, u okviru nacionalnog ključa naravno, nego i: sve što nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko...) to mi je strano. Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, uz to, ne samo po etimološkom značenju, još poslednja ideologija i demagogija koja se obraća narodu.
Pisci to
najbolje znaju. Stoga je pod sumnjom nacionalizma svaki pisac koji
deklarativno izjavljuje da piše "iz naroda i za narod", koji svoj
individualni glas, tobože potčinjava višim nacionalnim interesima.
Nacionalizam je kič: u srpskohrvatskoj varijanti, borba za prevlast oko nacionalnog
porekla LICITARSKOG SRCA. Nacionalista, u principu, ne zna ni jedan jezik,
niti tzv. varijante, ne poznaje druge kulture (ne tiču ga se). Ali stvar nije
tako prosta.
Ako zna neki jezik, što će reći da kao intelektualac ima uvid u kulturno nasleđe neke druge nacije, velike ili male, to mu znanje služi samo tome da uspostavlja analogije, na štetu onih drugih, naravno. Kič i folklor, folklorni kič, ako vam se tako više sviđa, nisu ništa drugo do kamuflirani nacionalizam, plodno polje nacionalističke ideologije. Zamah folklorizma, kod nas i u svetu, nije antropološke prirode, nego nacionalističke. Insistiranje na famoznom couleur locale takođe je, ako je izvan umetničkog konteksta (što će reći ako nije u službi umetničke istine), jedan od vidova nacionalizma, prikrivenog. Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam živi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono što su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Naše vrednosti, nacionalne, nacionalističke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to još i više; mi koljemo (kad se mora), ali oni još i više; mi smo pijanci, oni alkoholičari; naša istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, naš je jezik čist samo u odnosu na njihov. Nacionalizam živi od relativizma. Ne postoje opšte vrednosti, estetičke, etičke itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam jeste nazadnjaštvo. Treba biti bolji samo od svoga brata ili polubrata, ostalo me se i ne tiče. To je ono što smo nazvali strah. Ostali čak imaju pravo da nas dostignu, da nas prestignu, to nas se ne tiče. Ciljevi nacionalizma uvek su dostižni ciljevi, dostižni jer su skromni, skromni jer su podli. Ne skače se, ne baca se kamena s ramena, da bi se dostigao svoj sopstveni maksimum, nego da bi se nadigrali oni, jedini, slični, a tako različni, zbog kojih je igra započeta. Nacionalista se, rekosmo, ne boji nikog, osim svoga brata. Ali od njega se boji strahom egzistencijalnim, patološkim; pobeda izabranog neprijatelja jeste njegov apsolutni poraz, ukidanje njegovog bića. Pošto je strašljivac i nikogović, nacionalista ne ističe sebi više ciljeve. Pobeda nad izabranim neprijateljem, onim drugim, jeste apsolutna pobeda. Stoga je nacionalizam ideja beznađa, ideologija mogućne pobede, zagarantovana pobeda, poraz nikad konačan. Nacionalista se ne boji nikoga, "nikog do boga", a njegov bog jeste bog po njegovoj meri, bledi rođak Žil, negde za nekim drugim stolom, njegov brat rođeni, isto toliko nemoćan koliko i on sam, "ponos porodice", porodični entitet, svesni i organizovani deo porodice i nacije - bledi rođak Džim. Rekli smo, dakle, biti nacionalista znači biti individuum bez obaveze. "To je kukavica koja ne želi da prizna svoj kukavičluk; ubica koji potiskuje svoju naklonost ka ubistvu, nemoćan sasvim da je priguši a koji se, ipak, ne usuđuje da ubije, osim iz potaje ili u anonimnosti gomile; nezadovoljnik koji se ne usuđuje da se pobuni iz straha od konsekvenci svoje pobune" - slika i prilika citiranog Sartrovog antisemite. I odakle, pitamo se, taj kukavičluk, to opredeljenje, taj zamah nacionalizma u naše doba? Pritisnut ideologijama, na marginama društvenih kretanja, zbijen i izgubljen među konfrontiranim ideologijama, nedorastao individualnoj pobuni, jer mu je ona uskraćena, individuum se našao u procepu, u praznini, ne učestvuje u društvenom životu a društveno je biće, individualista a individualnost mu uskraćena u ime ideologije, i šta mu preostaje drugo nego da svoje društveno biće traži drugde? Nacionalista je refulirani individualista, nacionalizam je refulirani (kolektivni) izraz tog i takvog individualizma, ideologija i antiideologija... Danilo Kiš (1973) Poetika, knjiga druga, 1974. (intervjui)http://www.kolektiv.me/18946/Kako-je-Danilo-Kis-govorio-o-nacionalizmu |
